ŽIVOTOPIS A. G. MATOŠA

Rođen u Srijemu točnije u Tovarniku 13. lipnja 1873. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do šestoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu pao je osim iz fizike i propedeutike i iz - hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bjeźi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci "čelist, pa novinar, literat". U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika..

 DJELA

Iverje (1899.)
Cvijet sa raskršća
Novo iverje (1900.)
Ogledi (1905.)
Vidici i putovi (1907.)
Umorne priče (1909.)
Naši ljudi i krajevi (1910.)
Pjesme
Notturno
Utjeha kose 1909.
 

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo ju u maticu svjetske pisane riječi.