Osnovna škola A. G. Matoša Novalja

Zajedničkim  igranjem glumca i djece koja su se uključivala u glumu  (Josip, Branimir, Nika...) pratila se vesela igra o odrastanju ispričana od dojenačke dobi, dječjih strahova i nestašluka, odnosa u obitelji, škole, prvih ljubavnih muka i radosti, do otkrića sreće. Sretan nije onaj tko puno ima i grabi prema sebi, nego onaj tko usrećuje drugoga kad daruje s ljubavlju. Sijač sreće u svakom srcu ostavlja plemeniti trag porukom da sreća nije u grabljenju prema sebi, nego u darivanju drugima.

Sijač sreće

Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom s velikom košarom ispod miške, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zgrabio iz košare i zavitlao oko sebe kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato krijesnica. -Što to radite? –upitaše dječaci goreći od znatiželje. -Sijem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju. Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku. -Zalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveni starac. -Tako je nikad ne ćete uloviti. -Zašto ? – upitaše začuđeni dječaci. Nasmiješivši se, starac je tiho prozborio: -Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće. Onaj tko grabi sebi, nikad ne će uhvatiti sreću. Sreća se uzima raširenih ruku.
                                                                                                                                  Božidar Prosenjak